Autorice priručnika su prof.dr.sc. Zrinjka Stančić, Ana Ivančan, prof., Dubravka Periša, prof. i Elvira Dobrić Fajl, prof., fok su recenzentice prof.dr.sc. Dubravka Miljković i prof.dr.sc. Jasmina Škrinjar.

Prateći rad svojih članica i provodeći višegodišnje edukacijske programe, Hrvatski savez udruga za osobe s intelektualnim teškoćama prepoznao je spremnost udruga članica na ulaganje sve većih napora u rad klubova za osobe s intelektualnim teškoćama/intelektualnim teškoćama. Kao odgovor na potrebe članstva u tom smislu, Savez je tijekom dvije godine i putem jednog programa i jednog projekta provodio edukaciju voditelja klubova na temu „Stilova učenja”, želeći omogućiti standardizaciju i kvalitativno unaprijediti rad svojih udruga. Svrha edukacije bila je, uz jačanje kapaciteta udruga članica, unaprijeđenje komunikacije voditelja klubova s korisnicima i suradnicima, stjecanje osnovnih vještina prezentacije, razumijevanje stilova učenja i njihove primjene u voditeljskoj i roditeljskoj ulozi, te upotreba koncepta rada na sebi i cjeloživotnog učenja. Voditelji klubova dosegli su jednu novu razinu potrebe za usavršavanjem, što je prirodno slijedilo uznapredovali razvoj i sve samostalnije funkcioniranje matičnih udruga.

Ovaj je priručnik nastao kao rezultat velikog odaziva temeljnih udruga toj edukaciji i naših nastojanja da voditeljima klubova i članovima klubova, osobama s intelektualnim teškoćama/intelektualnim teškoćama, omogućimo korištenje učinkovitijih puteva komuniciranja i učenja kojima se osigurava ulaz, izlaz i obrada informacija i spoznaja na više načina, sasvim prilagođenih i individualiziranih, u cilju očuvanja socijalizacijskih dosega i usvajanja novih vještina članova klubova, te unaprjeđenje komunikacije s roditeljima i suradnicima uključenima u rad udruga.

Zahvaljujemo članicama Saveza i voditeljima klubova koji su entuzijastično i ambiciozno sudjelovali u projektnim aktivnostima i nesebično podijelili svoja znanja i iskustva u radu s članovima klubova. Svjedoci smo velike ljubavi, stručnosti, pozitivne snage i volje s kojom voditelji klubova u našim udrugama članicama pristupaju svome radu s osobama s intelektualnim teškoćama/intelektualnim teškoćama i njihovim obiteljima.

Izuzetna suradnja s autoricama priručnika i voditeljicama edukacije, te interes voditelja klubova otvara nam brojne mogućnosti obogaćivanja postojećeg programa.

Vjerujemo da će ovaj priručnik naći svoje mjesto u praktičnom radu u udrugama članicama Saveza i pokazati se korisnim ne samo voditeljima klubova, nego svim angažiranima na provođenju različitih aktivnosti u radu s osobama s intelektualnim teškoćama/intelektualnim teškoćama, jednako kao i roditeljima kojima njihova djeca s teškoćama u razvoju tek otkrivaju njima zajednički svijet.(LV)

Nijedan čovjek ne može postati bogat,

ako sam ne obogaćuje druge.

(Andrew Carnegie)

Prvi koraci u razvoju službi podrške u zajednici započeti su početkom 20. stoljeća, kada se prepoznala potreba za organiziranim oblicima dnevnih aktivnosti za osobe s teškoćama koje žive s roditeljima u zajednici. U naprednim državama svijeta (zB. Švedskoj) osnivani su tzv. okupacijski centri (klubovi, dnevni centri i dr.) koji su pružali raznolike aktivnosti za manje skupine osoba s lakšim intelektualnim teškoćama (Nirje, 1999). Budući da su u to vrijeme brojne osobe s većim intelektualnim teškoćama još uvijek boravile u institucijama koje im nisu pružale velike mogućnosti aktivnog življenja, uslijedile su znatne promjene. Tako su sedamdesetih godina 20. stoljeća, ponajprije snagom roditeljskih udruga, pokrenute promjene u obliku pružanja skrbi te prelaska s institucionalnog na u zajednici utemeljen pristup skrbi za osobe s intelektualnim teškoćama. Time je u Europi označen začetak izvaninstitucionalnih službi koje su karakterizirane neformalnim pristupom, prilagodljivošću i poštivanjem pojedinca kao osobe. Službe podrške u zajednici prolazile su kroz brojne faze razvoja, uzrokovanog ne samo razvojem modela podrške u zajednici, već i jasno izraženim željama osoba s većim intelektualnim teškoćama, što pridonosi kvaliteti življenja korisnika programa (Rozman, 2007).

Ti procesi deinstitucionalizacije, iako s odmakom od pola stoljeća, imali su posljedice i na stanje u Hrvatskoj. U našoj zemlji prepoznajemo, iako ne intenzitetom kojim bismo to željeli, da dolazi do uspostave službi koje osobama s intelektualnim teškoćama pružaju različite programe podrške u zajednici (stanovanje, dnevne aktivnosti, zapošljavanje). Razvoj udruga, klubova i programa u zajednici uz podršku rezultat su svekolikih promjena društvene svijesti o pravima osoba s teškoćama (Teodorović, Bratković, 2001). Upravo o promjenama do kojih je došlo u stavovima i spremnosti društva ovisi razvoj oblika i kvalitete službi u zajednici, pri čemu ovdje izdvajamo djelovanje klubova.

Klubovi kao dragovoljni oblici okupljanja i djelovanja u temeljnim udrugama-članicama Hrvatskog saveza inspirirani su europskim i svjetskim kretanjima za pronalaženje izvaninstitucionalnih službi podrške mladima i odraslim osobama s intelektualnim teškoćama. Klubovi se osnivaju radi pružanja poludnevnih programa koji su usmjereni na razvoj potencijala korisnika, stjecanje životnih iskustava te razvoj i unapređivanje vještina socijalne kompetencije (praktične, kreativne, društvene, interesne i dr.). U tom smislu klubovi imaju za cilj promicati interese i dobrobit, samostalnost i stvaralaštvo svojih korisnika u raznolikim aspektima svakodnevnog života. U Hrvatskoj danas djeluju 42 kluba, najmanje 3-4 sata na tjedan, najviše 20 Stunden. Posebnost svakog programa kluba odraz je potreba pojedine sredine, a očituje se u broju radionica, njihovoj dinamici rada i sadržajima po mjeri korisnika. Bogatstvo sadržaja, kulturoloških razlika, etničkih običaja, povijesnih zbivanja i geografskog podneblja pojedine sredine, uvjetuje oblikovanje prepoznatljivih sadržaja (Begić, Špalj, 2005). Korisnici programa klubova trebaju raznolike oblike i razine podrške koju pružaju njihovi voditelji.

Voditelj je osoba sa sklonostima za rad u klubu, stručnjak za ostvarivanje planiranih aktivnosti ili pak osoba-voditelj radionica (likovnih, glazbenih, športskih, oblikovnih, plesnih i dr.) u okviru programskih aktivnosti kluba. Voditelj kluba može biti i roditelj koji želi, zna i može organizirati rad kluba. Podrška koju pojedini korisnik prima treba biti dostupna, prilagodljiva promjenama interesa i njihovim potrebama. U skladu s tim pristupom, voditelj kluba je osoba od koje se očekuje da prihvaća i podržava korisnike, surađuje s roditeljima/starateljima i drugim članovima obitelji, ali i drugim stručnjacima koji su značajni za rad udruga i klubova.

Opravdano je postaviti pitanje o tome koje su to ključne kompetencije koje treba imati voditelj kluba?

2.1. Ključne kompetencije

Mnogi imaju ambiciju i žele uspjeti;

možda čak imaju i osobite sposobnosti potrebne za određeni posao.

Ipak, unatoč tome, ne napreduju. Zašto?

Možda misle kako, budući da su u stanju ovladati poslom,

nema potrebe da ovladaju sobom.

(John Stevenson)

Kad govorimo o kompetencijama, riječ je o relativno široko definiranim kategorijama. Posljednjih je desetljeća velik društveni i znanstveni interes usmjeren na analizu ključnih kompetencija u društvu. Za riječ kompetencija u rječniku stranih riječi (Klaić, 1990) nalazimo ova tumačenja: lat. competere – 1. nadležnost, djelokrug, ovlaštenje neke ustanove ili osobe, mjerodavnost; 2. područje u kome neka osoba posjeduje znanja, iskustva.

Ključne kompetencije su, dakle, prenosivi multifunkcionalni sklop znanja, vještina i stavova koji su potrebni svim pojedincima, tako i voditeljima klubova kao i korisnicima samima, za njihovu osobnu realizaciju i razvitak, uključivanje u društvo u raznolikim aspektima (zB. samostalno življenje, brak, zapošljavanje). One predstavljaju temelj za daljnje učenje kao dio cjeloživotnog učenja i važna su poveznica u ostvarivanju uspješnosti.

Ključne kompetencije[2] koje su nužne svim članovima društva su:

komuniciranje na materinjem jeziku
komuniciranje na stranom jeziku
matematička pismenost i osnovna znanja iz znanosti i tehnologije
digitalna kompetencija
učiti kako se uči
međuljudska i građanska kompetencija
poduzetništvo
kulturno izražavanje
Zašto je važno da znamo koje su naše ovlasti, djelokrug rada i iz kojih područja su nam potrebna znanja za obavljanje zadataka u udruzi te vođenje klubova? Kompetencije su usko vezane za uspješno ostvarivanje planiranih ciljeva te je dobro znati opis poslova od kojih se sastoji naš angažman, što se od nas očekuje i što mi očekujemo od sebe. Isto tako, kroz kompetencije voditelji klubova dobivaju uvid u vlastite resurse, a samim time i povratnu informaciju na čemu još trebamo raditi, koje su to kompetencije koje još trebamo steći za određenu vrstu posla.

Ponavljanjem malih pokušaja dovršit ćemo svaki posao.

(Og Mandino)

Pojam voditelj uvažava oba roda (voditelj/voditeljica)

Europska komisija, Uprava za obrazovanje i kulturu, studeni 2004.