Svaka obitelj ima svoju priču, iako se svaka razlikuje i ima jedinstvenu problematiku, ipak- osjećaji i reakcije djece i roditelja vrlo su slični.
Svaki roditelj koji skrbi o ovisnom članu s intelektualnim poteškoćama, u početku se suočava s nizom pitanja i poteškoća:
– Kako se nositi s tim da je Vaše dijete drugačije?
– Kako živjeti dalje i pružiti mu toliko nužnu podršku?
Postoji nekoliko faktora o kojima ovisi prilagodba:
- osobnosti djeteta
- osobitostima obiteljskog funkcioniranja
- reakcijama šire obitelji i zajednice
- ponašanju i stavovima roditelja (ako je roditelj tjeskoban, prestrašen, napet, povećava se doživljaj neugode u djeteta).
Tijekom prilagodbe na stanje djeteta mijenja se cijela svakodnevnica obitelji, a roditelji u procesu snalaženja i privikavanja na suživot s članom koji ima intelektualne teškoće prolaze kroz tri faze:
1. STANJE ŠOKA
Za ovu fazu karakterističan je nedostatak emocija i neprihvaćanje stvarnosti. Roditelji se teško suočavaju s činjenicom da se takvo nešto dogodilo upravo njima i moguće je da pokušavaju negirati istinu. Često se nalaze u stanju tjeskobe, neizvjesnosti i zabrinuti su što će biti dalje i kako će se nositi s nadolazećom situacijom. Nerijetko se događa i da sumnjaju u točnost postavljene dijagnoze.
2. STANJE ODBIJANJA
U ovoj fazi roditelji su preplavljeni osjećajima tuge, ljutnje, bijesa i krivnje. Može se javiti i depresija, kao i smetnje spavanja ili psihosomatske smetnje. Često se povlače, ne mogu se usredotočiti na posao i obveze, čini im se da više nikada neće biti sretni.
3. FAZA PRILAGODBE
Nakon svega, dolazi postepeno do promjene načina života. Tada roditelji konačno prihvate svoje dijete sa svim njegovim specifičnostima i problemima te se usredotoče na njegovu budućnost.
