S vremenom dijete odrasta i postaje punoljetna osoba s intelektualnim teškoćama. Događaju se mnoge promjene, ali dijete i dalje ovisi o brizi svojih članova obitelji i ponajviše roditelja.
Jedan od efikasnih načina kako roditelji mogu smanjiti svoju napetost, frustracije i zabrinutost, na početku prilagodbe kao i kasnije tijekom odrastanja i zrele dobi kod osobe s intelektualnim teškoćama, svakako je kvalitetna edukacija. Budući da takva briga o ovisnom članu s IT uvijek sa sobom nosi nove izazove, potrebna je konstantna prilagodba i usvajanje novih informacija kroz razne edukacije koje bi doprinijele boljoj i kvalitetnijoj svakodnevnici.
Budući da su roditelji jedini ili najveći oslonac osobi koja ima poteškoće u intelektualnom funkcioniranju, događa se da se da često, s najboljim namjerama, imaju potrebu ponašati se prezaštitnički ili biti previše popustljivi u odnosu na svoga ovisnog člana, što može imati i suprotne učinke od onoga što roditelji žele postići.
Takvo ponašanje može osobu o kojoj brinu učiniti još nesigurnijom ili nezadovoljnom i stvoriti još veći osjećaj bespomoćnosti nego što bi to objektivno bilo s obzirom na razinu intelektualnih poteškoća.
Iako su roditelji najvažniji članovi tima u obitelji što se tiče brige oko ovisnog člana s intelektualnim teškoćama, to ipak ne znači da oni trebaju preuzimati uloge terapeuta i skrbiti kao što to stručnjaci rade. Osoba s intelektualnim teškoćama može dobiti puno iz kvalitetnog odnosa s roditeljima i napredovati kroz razvoj. Roditelji mogu doprinositi dobrobiti svojih ovisnih članova kroz svakodnevne aktivnosti, ne zaboravljajući pri tome na roditeljsku ljubav, nježnost i toplinu.
Još jedna važna sastavnica obiteljskog funkcioniranja osoba s intelektualnim teškoćama je njihov odnos s braćama i sestrama. Ponekad se događa da osoba s IT zbog svoga stanja može u obitelji biti u povlaštenom položaju te zadobivati određene privilegije ili više popustljivosti u odnosu na ostale članove obitelji, pogotovo braću i sestre. U njih to izaziva mješavinu ljubomore, zavisti i krivnje nastalih zbog ljutnje koja prati takvu situaciju. Tako braća i sestre mogu promijeniti svoje ponašanje te na različite, najčešće neadekvatne načine pokušati privući pozornost roditelja. Dobro je poticati komunikaciju između ovisnog člana s intelektualnim teškoćama i ostalih članova obitelji, ali važno je imati uvijek na umu da članovi obitelji bez teškoća te braća i sestre moraju imati i svoje vlastite prijatelje i hobije, kao i vlastito vrijeme s roditeljima.
